Studenti javljaju
11. 06. 2014
Kakva Srbija nikad neće biti 1
Berlin/Beograd - Zamislite da na ulicama nema pikavaca, pljuvački, najlon kesa, otpadaka…Da ljudi ne pljuju po trotoarima, ne gase pikavce, ne bacaju đubre pored kanti i iz autpomobila…Da vozila gradskog saobraćaja idu redovno, na sedam do 10 minuta. Da u njima nema gužve.
Zamislite - metro. Vozovi idu na 10 minuta. S kraja na kraj grada za dvadesetak minuta, i to sa nekoliko presedanja. Stanice metroa,takođe, bez đubreta, pikavaca, pljuvački, bačenih pa ugaženih žvakaćih guma.
Zamislite dnevnu kartu za gradski prevoz za neograničen broj vožnjim autobusima, tramvajima, svim linijama metroa i gradskom železnicom, koja košta 774 dinara (6,70 evra). Zamislite gradski saobraćaj u kojem vozači ne trube na semaforima, ili se ne pozdravljaju, u prolazu, pritiskanjem sirena. U kojem pešaci uvek imaju prednost, pa čak i kad zakorače van pešačkog prelaza, ili na svoje crveno. Zamislite naučno fantastičnu (za srpske prilike) scenu u kojoj retka kontrola u metrou (u našem slučaju, može biti i autobus ili tramvaj) ne pronađe nijednog (!) putnika bez karte, bilo za jednu vožnju, dnevne, nedeljene, mesečne…Ludaci, zamislite, plaćaju gradski prevoz , iako znaju da će im jednom u 20 dana, ako se i tada to dogodi, neko tražiti katrtu na pregled!
Zamislite…još mnogo toga normalnog i ljudskog, što iz perspektive srpske svakodnevice izgleda potpuno nenormalno.
Kada ste iz Srbije, posebno iz Beograda, kao ja, teško je sve to i zamisliti. Ipak, kad god odem negde van ove zemlje, ne da moram da zamišljam sve ovo, već to i doživljavam. I uživam u tome. I krivo mi je što je u jadnoj zemlji iz koje sam, sve, ali apsolutno sve - suprotno!
Često putujem, a poslednji put sam, pre nekoliko dana, boravio u Berlinu. U gradu u kojem će danas i sutra boraviti i srpski premijer Aleksandar Vučić. E, sve ono što sam mnapisao da bi trebalo zamisliti, postoji u tom Belinu.
Kao crvena nit percepcije svakog segmenta ovog grada provlači se činjenica da je taj grad pre 69 godina bio doslovno sravnjen sa zemljom. Za 69 godina, i mnogo pre nego što je prošlo tih 69 godine, ne da je obnovljen, nego je izgrađen da bude jedan od najinteresantnijih, za neke i najlepših evropskih gradova.
Ljudi koji žive u Srbiji, bar ogromna većina njih, nikada neće biti ni nalik onima koji žive u Nemačkoj. Nažalost. A vaspitanje i poštovanje svog grada, svojih sunarodnika, nisu stvar mentaliteta, ako radne navike jesu.
Kao obrnutu sliku u ogledalu svega što danas prati Vučićevu posetu Nemačkoj i Berlinu, a što se u Srbiji nameće kao istorijski događaj (!), vidim ono što se dešavalo pre 14 godina u Srbiji. I po tome se, pored ostalog, vidi zašto ćemo mnoge stvari uvek morati da zamišljamo a ne da doživljavamo u Srbiji.
Posle petooktobarskih promena u Srbiji, prvi demokratski premijer Zoran Đinđić nastojao je da okrene Srbiju Evropskoj uniji i uspostavi bolje odnose sa Nemačkom. Tadašnji opozicioni funkcioner, generalni sekretar Srpske radikalne stranke (SRS), Aleksandar Vučić žestoko se tome protivio. I on i predsednik njegova stranke Vojislav Šešelj, i zamenik tog predsednika Tomislav Nikolić, današnji predsednik Srbije, i celo članstvo SRS. Đinćić, demokrate, a i svi koji su bili za evropske integracije postali su izdajnici, nepratiote, strani plaćenici, loši Srbi! Đinđić je ubijen.
Danas je Vučić na mestu na kojem je bio Đinđić. Vučić više nije član SRS , kao ni Nikolić. Sada su članovi Srpske napredne stranke (SNS), koju su napravili okrenuvši leđa Šešelju i pridobivši veći deo članova SRS. I u ovoj novoj (!?) partiji, apsolutni su protivnici demokratskoj opciji, kao što su to bili i kao članovi SRS. Opciji koja je Srbiji otvorila put ka Evropi i tešnjoj saradnji sa Nemačkom.
Danas, kada Vučić pokušava da obnovi ono što je Đinđić radio pre više od jedne decenije, a što nije tada izvedeno do kraja delimično i zbog opstrukcije tadašnje opozicije, dakle Vučića, ti njegovi, Vučićevi pokušaji,državna propaganda predstavljaj zaboravnom srpskom javnom mnjenju kao - istorijske!
Prošlost se namerno zapostavlja i nipodaštava, pa danas, kada Vučić dolazi u Berlin - savez sa Nemačkom postaje "velika šansa Srbije", a on kaže kako se "Srbija se okreće evropskoj budućnosti"! Pre 14 godina, kada je bilo mnogo izglednije iskoristiti tu šansu, i kada je Srbija i počela da se okreće Evropi posle Miloševića (čiji je, uzgred, Vučić, kao i Nikolić, bio veliki saveznik), današnji “reformator” se tome žestoko protivio. Nešto što je nedavno napadao, i protiv čega je apslutno bio, danas sam radi, i to , ni manje ni više nego naziva - istorijskim. Nastojaći, pri tom, da obriše sve što je prethodno učinjeno, ili ako je to nemoguće, da sve to potpuno minimizira.
Uostalom, brisanje neodgovarajućih delova istorije, i ulepšavanje sopstvenih biografija, postalo manir na današnjoj političkoj sceni, odnosno u vlasti. Sa zvaničnog sajta predsednika države, uklonjen je sadaržaj koji se odnosio na sve prethodne predsednike. Ispada tako da istorija počinje od Nikolića!
Veliko licemerje koje se, najblaže rečeno, graniči sa bezobrazlukom, a u finalu predstavlja vređanje inteligencije ovog naroda, ili bar jednog njegovog dela.
Kakvi smo u svakodnevnom životu, takvi smo i u politici, i obratno. Zato i moramo da zamišljamo mnoge stvari koje su u Evropi, pa i Berlinu, normalne, a nama u Srbiji nedostižne. Brzo zaboravljanje činjenica, pretvaranje lošeg rada i velikih grešaka u dobre preporuka, i velika medijska manipulacija javnim mnjenjem samo slu šlag na ovoj crnoj srpskoj torti.
Nema komentara.