Studenti javljaju
23. 06. 2014
Kakva Srbija nikad neće biti 2
Berlin/Beograd - Berlin je grad u kojem fasade nisu išarane grafitima. U kojem nema hordi razuzdanih, pijanih, drogiranih, takozvanih “navijača” . Nezaposlenih, naravno, kojima je jedino zanimanje, i smisao življenja, da sprejovima i farbom ruže grad u kojem žive.
U Belinu, niti bilo gde u zapadnoj Evropi, nema, zamislite, piva u plastičnim bocama od po dva litra, a za evro I po! Oni koji popiju pivo na ulici, a i takvih ima, boce i konzerve ne bacaju po ulici, po travnatim površinama u parkovima, nego - .ma koliko da su opijeni - praznu ambalažu odnesu do korpi za otpatke.
Ima, naravno, razlika između istočnog i zapadnog dela. I u arhitekturi, ali i u duhu. Na na prelazu između istočnog zapadnog dela grada gde su, razmenjivani zarobljenici i špijuni, na mestu poznatom kao ček point Čarli, i danas stoji kućica, ispred koje su postavljeni džakovi sa peskom, a kraj ove turistipčke atrakcije dvojica Nemaca obučenih u uniforme američkog vojnika i oficira. I američka zastava. Fotografisanje s njima - tri evra. Ništa danas nema besplatno, kako treče oficir.
Na mestu sravnjenog Berlina 1945. godine, za 69 godina nikao je praktično nov, lep i moderan grad. I tu se nameće paralela Sa Beogradom i Srbijom.
U Beogradu, u centru zgrada Generalštaba 15 godina stoji ista kakva je razorena u bombardovanju 1999. Četrdeset godina, ako ne i više, “ozbiljno” se u Beogradu govori o metrou,. Svaka vlast je imala nekakve planove, ali još ni “M” od metroa. Da se kopalo po metar dnevno, iskopali bismo već jednu liniju, za ovakav grad, po evropskim merilima, bez uvrede, ali živopisnu kasabu, više nego dovoljno.
Nismo kopali. Planirali smo. Nadmetali se ko će da osvoji državnu i gradsku kasu, uglavnom da bi iz nje uzimao prema potrebama. Svojim. Zato se danas vozimo rasklimatanim duplim autobusima, i zavaravamo ponekim novim na koji je neko lepkom, ili magnetom, zalepio znak mercedesa. Kao znak da ćemo,eto, za nekoliko stotina godina, možda, i mi živeti normalnim gradskim životom, dostojnim čoveka. Možda. Taj zalepljeni metalni znak nam je nada! Šta ćemo kad lepak popusti, pa znak otpadne?
U međuvremenu, oni koji za bolje ne znaju, jer nažalost iz Srbije nisu imali priliku da izađu, a takvih je, opet nažalost, sve više, nekim stranim turistima pokazuju, kao izuzetnu znamenitost “stanicu metroa kod Vuka” - kroz koju prolaze vozovi! Nemamo ni nagoveštaj da bismo mogli imati metro, ali imamo metro stanicu! U Berlinu vozovi u metrou idu na sedam do 10 minuta.
U Berlinu rade muzeji! U Beogradu ne rade.
U Berlinu, u radno vreme, u kafićima i restoranima gosti su 90 odsto turisti, stranci. Nedeljom ništa ne radi.
Ponosimo se što malo radimo, a kao znamo da živimo i uživamo. Što su kafići puni u svako doba dana. Što imamo famozni noćni život. A ne vidimo da nas oni koji nas hvale zbog toga, koji dođu u Beograd na nekoliko dana,prejedu se, ponapijaju, slušaju nekakvu pink, grand, folk i ko zna kakvu još muziku, koju uopšte ne razumeju, ali kad su siti i napiti za mizerno male pare, to im nije važno, posmatraju kao životinje u zoološkom vrtu. Dođu malo, poigraju se u živopisnom, neobičnom, neurednom, u mnogočemu i primitivnom okruženju, a potom odlaze u svoj red, rad I disciplinu. I hvale nas, jer da to nisu doživeli , ne bi znali da tako nešto postoji, da nešto funkcioniše niizčega, da organizovani I nadzirani, institucionalizovani nered, nedisciplina, prostakluk, bahatost…imaju svojih čari. Ali samo kad je neko ogramničeno, kraće vreme u tom haosu. Za razliku od nas domorodaca kojima je to normalno jer smo na to navikli. Zato cela država živne 10. I 25. U mesecu kad stignu penzije. A dokle će tako - ne znamo.
Nema komentara.