Studenti javljaju
18. 02. 2013
I huligani su birači
Beograd - Ne verujem, štaviše - siguran sam, da od će išta biti od jedne u nizu najava potpredsednika Vlade Aleksandra Vučića da će se “država suprotstaviti huliganima i sportskim izgrednicima merama generalne i specijalne prevencije”, i “da će odgovarati svi oni koji su izvršili krivično delo”.Iako bi bilo neophodno. Naprotiv, huligani će tek praviti haos. To je zaključak, a navešću (najmanje) 10 premisa koje na njega jasno ukazuju.
Prvo: huligani, odnosno takozvani “navijači” (koji s najvijanjem i pravim navijačim ponašanjem nemaju nikakve veze) su deo biračkog tela i imaju pravo glasa. Kao što ih je vlast svojevremeno stvorila i organizovala, jer joj je to odgovaralo, tako ih sadašnja vlast koristi, ma koliku štetu nanosili državi i narodu (a nanose ogromnu), toleriše ih, podilazi njihovom zlu, kako bi deo današnje vlasti računao na njihove (organizovane) glasove na izborima.
Drugo : njihov broj nije zanemarljiv, posebno što se povećava iz godine u godinu, iako srpski sport svake godine sve više propada, jer stasaju nove generacije mladih koje jedini smisao življenja u zemlji izgubljenih vrednosti, propalog morala i na ivici prava, vide u divljanju i nasilju. A odličan povod za to divljanje je, ne samo bilo kakva sportska priredba, već samo postojanje nekog kluba, ma koliko on (ne)usprešan bio.
Treće: huligane, tzv. navijače, stvorila je država kroz sportske klubove, još otkako je sveojevremno Željko Ražnatović, s pedigreom koji je u to vreme imao, promovisan u vođu navijača FK Crvena zvezda i organizovao “navijače” kao paravojnu formaciju. Godinama su mnogi od njih, posebno takozvane vođe, “navijači po profesiji”: dobijali su i dobijaju novčane apanaže, dnevnice, plaćani im putni troškovi, plaćano da prave transparente , parole, koreografije na stadionima, da kupuju rekvizite, pirohniku, pa shodno tome davani i nalozi kako i da se ponašaju na utakmicama.
Četvrto: huligani su se , uglavnom, oteli kontroli klubova (a sumnjam da su uopšte i bili pod nekom većom kontrolom), neki od njih - tzv. vođe včasnici su ili zakupci kafića i menjačnica, koji su glavni punktovi za pranje novca, trgovinu drogom i dilovanje droge, i oružje, kao i regrutovanje novih, mlađih članova. Za to dobro znaju i klubovi, i policija i drugi državni organi, ali to niko ne ispituje, iako je to lakše utvrditi i raskrinkati nego što je potera za Šarićem, posebno što se te dve stvari ne isključuju.
Peto: Vučić je potvrdio da je i sam bio navijač . U junu 2011. godine je izjavio: “Već sa 14 godina sam, bez javljanja ocu i majci, pobegao na utakmicu Dinamo - Zvezda u Zagreb...Roditelji su tad bili šokirani, ali mi je to posle bilo redovno.Stvarno sam bio vatreni navijač, išao na svaku utakmicu. Neki su govorili da sam jedan od vođa navijača...“. I još je navijač, ali na drugi način, tako što politički autoritet stavlja u službu kluba za koji navija, što je demonstriraro u slučaju sa Crvenom zvezdom, a što se može okarakterisati svojevrsnom političkom kampanjom i narušavanjem ugleda državne funkcije koju trenutno obavlja.
Šesto: Vučić je 26. aprila 2007. godine na zgradi B92 lepio nalepnice "Bulevar Ratka Mladića", a zatim 4. oktobra te godine za skupštinskom govornicom pokazao plakat na kojem piše "Sigurna kuća za Ratka Mladića". Radio je, dakle, kao političar, isto ono što rade huligani, tzv. navijači.
Sedmo: Blagonaklonost srpskog pravosuđa prema prvostepeno osuđenim huliganima, kojima se kazne drastično smanjuju, koji bivaju abolirani, koji izlaze iz zatvora kao heroji i postaju uzor drugim mladim ljudima koji nemaju nikakvu perspektivu u ovom zemlji.
Osmo: „Finansijski spasilac“ košarkaškog i fudbalskog kluba Crvena zvezda Nebojša Čović, ako je možda po političkoj liniji na drugom koloseku, po navijačkoj liniji je na istom koloseku sa Vučićem, izjavio je posle nezapamćenih nereda na finalu košarkaškog kupa Partizan - Crvena zvezda u Kragujevcu, da su „vođe navijača dobri i obrazovani momci“! A protiv jednog od njih, tridesetpetogodišnjaka, koga je Čović okarakterisao kao „mladog čoveka i dobrog dečka, koji voli klub i posvećen mu je u potpunosti“, podignuto je devet krivičnih prijava, od kojih je šest odbačeno, tri su rezultirale optužnicom i postupcima pred Prvim osnovnim sudom, od kojih je jedan obustavljen, dok su u dva slučaja donete nepravosnažne presude. Prijave se, uglavnom, odnose na nanošenje telesnih povreda i ometanje policajaca na dužnosti.
Deveto: Po Zakonu o amnestiji iz zatvora je, u decembru 2012. godine, pušten Uroš Mišić, navijač Crvene zvezude, prvobitno usuđen na 10 godina zatvora zbog napada na policajca, da bi mu Apelacioni sud prepolovio kaznu. Nekoliko dana po izlasku iz zatvora, Mišić je došao u Palatu pravde da bi podržao navijača Partizana pred izricanje presude zbog optužbe za izazivanje nereda na fudbalskoj utakmici. Zatim je, u februaru, Mišiću, na Malom Kalemegdanu, po povratku igrača sa utakmice košarkaškog kupa Radvoja Koraća, na trenutak predat pehar Radivoja Koraća, što su kamere zabeležile! U najmanju ruku provokativno i vrlo nedostojno legende čije ime nosi pehar. Potom je Mišić došao u sud kako bi pružio podršku posumnjičenima za brutalno ubistvo!
Deseto: vrlo jednostavno, lako i brzo u Skupštini je odavno zakonski moglo biti rešeno pitanje nasilja na sportskim priredbama, i navijačkog huliganizma na ulicama, ali nije. Od Vučićeve najave obračuna s huliganima mogao je već biti načinjen prvi konkretan korak, ali nije. Bez mnogo mudrovanja odmah je mogao da bude prepisan i preuzet deo zakonske regulative iz Engleske, na primer, i promptno stavljen na sednicu Vlade pa na Skupštinu po hitnom postupku, ali nije. Kada bi po hitnom postupku i za najmanji pokušaj nasilja počinilac, bez obzira na godine starosti znao da će u zatvoru provesti od dve godine pa naviše, a da mu Apelacioni sud ne umanji kaznu ili ga ne oslobodi, da ga država ne pomiluje ili predsednik države abolira, za manje od godinu dana huligani tzv. navijači, bahati, besposleni ljudi puni snage koju koriste da bi šikanirali, poveđivali pa i ubijali druge, bili bi zauzdati.
Utisak je, međutim, ma koliko to apsurdno izgledalo,da nekome ili nekima u ovoj zemlji ne odgovara da bude red!
Na kraju, da napomenem: nekada sam se aktivno bavio fudbalom, igrao u nižerazrednoj beogradskoj ligi, a dok je još postojao sport u ovoj zemlji, navijao sam za Crvenu zvezdu i poštovao Partizan. Danas s velikom mukom, i to samo ponekad, mogu da podnesem neku utakmicu reprezentacije. a ligaška takmičenja u Srbiji su farsa, zanimljiva samo za menadžere koji prodaju decu - talente i mešetarima koji nameštaju rezultate. Fudbal je, ako ne već preminuo, ono sigurno na izdisaju. Ništa bolje nije ni s nekim drugim kolektivnim sportovima.
3komentari na temu "I huligani su birači"
Vučićeva mantra i Džajina abolicija
Ovde ne bi trebalo sumn jati da su zvezdine navijačke kohorte uterale strah u kosti Druliću, nekadašnjem centarforu ovog fudbalskog tima, koji je zajedno sa još trojicom takodje bivših fudbalera, opljačkan za osam miliona evra, prilikom njihove prodaje inostranim klubovima. Izlazeći iz Palate pravde, neposredno pošto je svedočio u sudskom procesu protiv Džajića, Cvetkovića, Marinkovića i Stojića, ovaj fudbaler je rekao kako ne tereti Dragana Džajića, jednu od Zvezdinih zvezda, već upravu.
Kako je proces tekao Drulić i ostali oštećeni su u strahu od navijačke odmazde govorili kako ne terete Džajića , ali su ostajali pri tvrdnji da im je novac od transfera uzeo neko iz uprave. Pa ko je bio na čelu uprave? Džajić . Cvele, košarkaška legenda bio je gensek, Marinković ne znam šta, ali nije ni važno.
Važno je da je onoliko koliko je Djajić kao levonogi nogometaš "lomio kičmu bekačima", toliko nam je Toma Nikolić, šef države , potpisavši desnicom akt o aboliciji Džajića i družine, pokazao kako se pravna država ruši kao kula od karata, zahvaljujući ovom presedanu. Naravno, spiritus movens ovog čina , sa pravom bi trebalo pretpostaviti je Aleksandar Vučić, veliki zvezdin fan i čovek koji iza zavese pokreće Zvezdine marionete.Dok stalno i iznova ponavlja mantru o tome kako niko iz vrha države neće deliti pravdu, nego da je sve u institucijama sistema, istovremeno najavljuje podizanje optužnica pre tužioca. Nije teško doakati da iz njegovog okruženja cure informacije ka tabloidima koji "hapse" pre policije.
Abolicija Džajića je upravo ruganje pravosudju , koje je trošeći novac poreskih obveznika, dovelo proces gotovo do pred sam kraj. I umesto da osumnjičeni svoju nevinost da su počinili teška krivična dela dokazuju pred Justicijom, Nikolić je sav trud policije, istrage, tužilaštva koje je, podsetimo, u dva navrata tražilo privremeno oduzimanje imovine Džajiću do okončanja postupka, devalvirao svojim potpisom.
odgovori na komentar:
Re: Vučićeva mantra i Džajina abolicija
Re: Vučićeva mantra i Džajina abolicija
Aboliranje Džajića i ostalih osumnjičenih ne znači da nisu krivi , niti je to dokaz da nisu krivi, već da je protiv njih obustavljen postupak. Abolicija nije izbrisala senku moguće krivice. Da je Džajić bio dosledan sebi i svojim tvrdnjama da nije kriv, mogao je da zahvali predsedniku na aboliciji, da je odbije i insistira na okončanju sudskog postupka u kojem bi, kako je tvrdio ,pokazao da je nevin. E, tada bi mogao potpuno čist, bez ikakve senke da sedne u fotelju predsednika Crvene zvezde. Ovako, ostaje mučan utisak da je Nikolić izvadivši Džajića iz ruku pravosuđa, pripomogao svom političkom sinu, zvezdinom navijaču Vučiću, borcu protiv kriminalsa (u najavi) i podlegao drugim zvezdinim navijačima koji su želeli Džajića na čelu kluba. A ne ide da klub vodi neko ko je optužen za dela počinjena upravo dok je bio u tom klubu, a klub je potom došao na ivicu provalije, vreme je isticalo, pritisci su jačali i rezultat je abolicija. Neprilično je, da ne kažem ružno, u ovakvim okolnostima zaključiti da je pravda pobedila. Prava pobeda pravde bila bi da je Džaja pred sudom dokazao da je bio nevino optužen. Ovako, preoizilazi da su i Nikolić i Vučić, na kraju i Džaja, popustili pod pritiskom tzv. navijača. Ili, gledano s druge strane: amnestirani su na čelo Zvezde doveli aboliranog, a istina i pravda ostali su u dubokoj senci amnestije i abolicije.
Kako, po Marfijevom i drugim zakonima ništa ne može da prođe neplaćeno, tako će neko jednom za, figuratvno rečeno, prelazak ulice van pešačkog prelaza dobiti 5 godina zatvora, platiće i za amnestiranog i za aboliranog. Za njega Nikolić i Vučić neće imati razumevanja. Osim ako nije član SNS.
Gale
Vučićeva mantra i Džajina abolicija
Šta može se reči posle ovih dva iscrpna i dobro argumentovana komentara, protiv abolicije Dzajica? Njihovi argumenti su jasni i na zakonu i pravdu zasnovani, ali autori govore o pravnoj i zakonskoj državi, oni zaboravljaju da živimo u jednoj zakulisnoj drčavi, gde caruju, intrige, lopovluk, kriminal ... Šta se može očekivati od drugih kada predsednik države kabadahijski se ponaša..
Posle iscrpnog sudskog postupka, kada je doveden proces pred zaključenje, kada je trebalo sud reči da su okrivljeni krivi ili nevini, gospodin Tomislav Nikolic potpisuje dekret o aboliciji, ponaša se kao da je držva njegova prčija. Ovo nije samo sramota, to je krivično delo, jer je ometao sudske organu u vršenju slušbe za koju su izabrani. Istina je to da postoji jedan pravni princip još ad starih Rimljana, Qui suo iure utitur neminem leadit - ko koristi svoje pravo drugom ne šteti, ali ovde se radi o zloupotebi tog principa. Za zloupotrebu treda da se odgovara. Nikolić mora da polaže raćuna za njegovu samovolju, ako ne pred zakonom, pred biračma svakako mora.
Nismo u XVII veku kada je Luj [Louis] XIV je rekao: “Drzava to sam ja, niti je Tomislav Nikolic kralj!