Pošalji prijatelju

Zabava

08. 08. 2013

Kaleksiko na Kalemegdanu

Beograd - Američki bend Kaleksiko je na svom prvom gostovanju u Beogradu, uz pomoć više od 30 stepeni Celzijusa, doneo na Kalemegdansku tvrđavu atmosferu zaboravljenih gradova američkog jugozapada i pustinje, sa njenim 15 metara visokim kaktusima, zvečarkama, škorpionima i duhovima davno umrlih.

Tokom nešto više od dva sata, osnova Kaleksika – klasično muzički obrazovani gitarista i pevac Džoi Barns i bubnjar Džon Konvertino, uz pomoć petorice sjajnih pratećih muzičara, predvođenih Džejkobom Valensuelom i Martinom Venkom, predstavili su svoju muziku za nikada snimljene filmove Sema Pekinpoa, Dejvida Linča, Roberta Rodrigeza i Džima Džarmuša.

Barns je rođen u Kanadi, Konvertino u Njujorku, ali su kao ritam sekcija benda Džajant Send, velikog Hauija Gelba, pre petnaestak godina dospeli u Arizonu i otkrili tamošnju mešavinu američke i meksičke kulture.

Kaleksiko je bend određen svojim imenom. Nazvan je po gradiću na granici Kalifornije i Meksika, pa je muzika Barnsa i Konvertina kombinacija kantrija, folka, meksičkih mariačija, bluza, džeza, salse, stvaralaštva Enija Morikonea.

Konvertinov odgovor na pitanje o svim tim muzičkim uticajima je: "A šta je, uopšte, u Americi autentično?"

Junaci Barnsovih pesama su obični ljudi koji pokušavaju da prežive među ruševinama razorenog američkog sna. Ali i ljudi sa druge strane granice, koji u potrazi za američkim snom, ostavljajući u Meksiku porodice, prijatelje i ljubavi, ilegalno ulaze u SAD, uprkos mogućnosti da na tom putu na sever budu opljačkani, pretučeni, silovani, uhapšeni, ubijeni.

Muzika Barnsa i Konvertina je posveta gradu u kojem žive - Tuksonu, državi Arizoni i celom graničnom pojasu prema Meksiku, baš kao i oživljavanje mitologije američkog Zapada, uz prizivanje tekile, sieste, špageti vesterna i Klinta Istvuda koji u sinemaskopu jaše prema zalasku sunca.

Barns, Konvertino i ostali članovi aktuelne postave "Kaleksika" ni malo ne liče na rok zvezde - uredno ošišani i očešljani, u kariranim košuljama, izgledaju kao prodavci u robnoj kući.

Sve dok se ne dohvate instrumenata – truba, vibrafona, harmonike, akustičnih i električnih gitara sa rupama koje izgledaju kao da potiču od metaka ispaljenih u kafanskom obračunu. 

Poletne melodije “Acroš The Wire”, “Splitter”, “El Picador”, “Guero Canelo”, “Cristal Frontier”, “Not Even Stevie Nicks” su u kontrastu sa mračnim stihovima o smrti, očaju, izneverenim nadama, ilegalnim imigrantima.

Ali su u skladu sa Barnsovom izjavom: "Ne želim da pevam ljubavne pesme".

Novinar Davor Pašalić, foto Aleksandar Levajković

Nema komentara.